Povodom središnje svečanosti obilježavanja Dana Sveučilišta u Rijeci – 46- Diesa Academicusa, koja je održana u petak, 17. svibnja 2019. na Građevinskom fakultetu na Kampusu Sveučilišta u Rijeci, rektorica prof. dr. sc. Snježana Prijić Samaržija održala je govor, čiji tekst prenosimo integralno.
O vladavini zasluga
Sveučilište u Rijeci kontinuirano napreduje u ostvarenju svojih planiranih strateških ciljeva. Napori ljudi Sveučilišta postaju sve vidljiviji, a reputacija Sveučilišta u internacionalnom okruženju raste. Sveučilište smo koje promišlja društveni trenutak, koje razumije da je naša uloga u suvremenom svijetu zahtjevnija nego ikada ranije. Suočeni s krizom prosvjećenosti, sumnjom u vrijednost kvalitetnog obrazovanja i znanosti, ne smijemo posustati u našim nastojanjima da budućnost gradimo na istraživanju, znanju i razumijevanju.
Dopustite mi da u ovoj prigodi zahvalim našim djelatnicima i studentima, Sveučilište nismo mi koji smo vidljivi u ovim protokolarnim prigodama, Sveučilište su naši ljudi. Veliko hvala članovima Senata, prorektorima i pomoćnicima, Studenskom zboru Sveučilišta u Rijeci, rektorskom kolegiju, uredu rektorice i svim djelatnicima Rektorata na podršci u, svjesna sam, zahtjevnom i intenzivnom radu.
***
Obilježavanje obljetnice Sveučilišta prigoda je da otvorimo i neke teme kojima se propituje naša ulogu u suvremenom svijetu, pa i da prenesemo neke poruke. Svijet znanosti počiva na idealu meritokracije, stavu da se napornim radom postižu rezultati koji potom trebaju biti primijećeni i nagrađeni. Svatko bi u našem sustavu trebao imati mjesto koje zaslužuje, nepravedno je da je netko na mjestu koje svojim radom i postignućima ne zaslužuje. Napredovanje u sustavu znanosti treba biti kompenzacija za naporan rad i kao takva, moralno, vladavina zasluga je superiorna alternativnim sustavima u kojima se pozicije nasljeđuju ili dodjeljuju kroz sustave poznanstava, vraćanje usluga ili stvaranja interesnih i lojalnih skupina. Ona omogućuje da oni manje sretni u društvenoj i životnoj lutriji – ako su dobri – budu nagrađeni više od onih koji su dio socijalno privilegiranih mreža. Samo meritokrtaski sustav održava demokratske vrijednosti u znanstvenoj zajednici – i ona je po tome možda i drugačija od ostalih društvenih zajednica.
Međutim, unatoč dubokom uvjerenju da je meritokratski sustav ispravan, demokratski i moralan, sve manje ljudi vjeruje da je to način na koji se napreduje. Sve više prevladava stav da napredovanje nije pitanje stvarnih zasluga i uloženog rada već pitanje društvene moći i/ili sreće. Istraživanja govore da mladi znanstvenici vjeruju da dobrom prezentacijom i mrežom podrške bolje i brže napreduješ. Mladi istraživači i doktorandi sve češće izvješćuju o depresivnim stanjima i psihološkim poteškoćama jer je stres velik, neizvjesnost napredovanja velika, a rad ne jamči odgovarajući institucijski i društveni odgovor. Za pretpostaviti je da je gubljenje vjere u vladavinu zasluga i rada upravo i razlog pesimizma i apatije mladih i obrazovanih koji napuštaju zemlju – u potrazi za prepoznavanjem. Uistinu, nema ničeg poraznijeg za mladu osobu s idealima vrijednog i posvećenog rada od toga da njihov rad ostaje neprimijećen ili podcijenjen.
Što nam je činiti?
Naš prvi zadatak je poslati poruku pravednosti, očuvanja jednakosti svih neovisno od položaja i sreće. Nikada ne smijemo zaboraviti da je naša dužnost zagovarati plemenitost iskrenog rada. Nema ovdje prostora za relativiziranje, znamo koji su rezultati bolji. Moramo se boriti protiv svakog oblika nezasluženih i nepravednih napredovanja. Dobri naprosto moraju biti nagrađeni, a oni bez stvarnih zasluga – ne smiju. Zadaća mudrosti je da razlikuje dobro od onoga što to nije (Ciceron).
Međutim, meritokracija je u znanstvenom sustavu pokazala je i neočekivano naličje. U kompetitivnim kontekstima, ne dobivaju ni svi koji zaslužuju. Često nema mjesta ili nema dovoljno dobrih mjesta za sve koji zaslužuju. Presuđuje tada nešto drugo. U takvom okruženju neizvjesnosti, često se razvija sebičnost, nesuradnja, gubitak povjerenja, postajemo manje samo-kritični, ali zato vrlo kritični prema drugima. Razvija se neakademsko ponašanje, pa nam istraživanja objavljena u časopisu Nature pokazuju da su često rezultati istraživana ne-reproducibilni. Jer ne smije biti neuspjeha, on se skupo plaća pa se počinje varati, namještati ili plagirati.
Nije točno da smo za sve dobro zaslužni mi, a za sve loše neki drugi. Kolege s drugog zavoda, uprava, Sveučilište, MZO, Europa, novi vrli svijet… Moramo razmisliti jesmo li samo-kritični koliko i kritični? Jesmo li mi uistinu onakvi kakvi tražimo da drugi budu prema nama? Primjenjujemo li isto pravilo i mjerila na sebe i druge? Mislimo li da za nas vrijede druga pravila? Ne ponašamo li se kao slobodni strijelci, free reiders?
Nas je svijet kompetitivan i to ga na svojevrstan način i čini zanimljivim, izazovnim, poticajnim. Međutim, kada kompeticija postane surova, moramo se oduprijeti porivima koji su suprotni pravim zaslugama. Ne smijemo se podcjenjivati, ali niti precjenjivati. Nije dopustivo posezati za nečasnim prečicama i neprincipijelnim postupcima. Ne smijemo biti sebični. Postoji alternativa akademskoj sebičnosti i nečasnosti – to je suradnja! Kratkoročna dobrobit od ne-suradnje dugoročno svima čini štetu. Egoizam je u sebi kontradiktoran. Svaki egoist misli da je njegova ili njezina pojedinačna sreća – najveća vrijednost i dobro. Ako su svi egoisti i svi misle tako, znači da je beskrajno mnogo različitih i suprotnih stvari najveće dobro. To je najveće pobijanje egoizma koje je zamislivo, tvrdio je G.E. Moore u Principia Ethica. Konceptualno i logički to je kontradiktorno, ali i potpuno porazno za zajednicu.
Suradnja i solidarnost su vrline, ali nam donose i najviše pojedinačnog dobra.
Naša je situacija kao u eksperimentu igra ultimatuma, ultimatum game. Jedan igrač dobiva sumu koju mora podijeliti s drugom osobom. Ako druga osoba ne prihvati ponudu, ne dobiva nitko ništa. Igraču je važno da ponudi sumu koju suigrač neće moći odbiti. Rezultati svih ispitivanja pokazuju da oboje dobivaju, ako dobivaju otprilike isto. Pravednost je ključ, sebičnost uništava sve. U Gandijevoj godini treba se prisjetiti njegovih riječi – da svo zlo leži u sebičnosti.
***
Zajednički smo napravili mnogo. Zalažući se s MZO za transparentno načelo nagrađivanja prema rezultatima povećali smo proračunska izdvajanja za Sveučilište za oko 20%. Otkada smo uveli zajedničku afilijaciju Sveučilišta za sve sastavnice, broj radova nam je porastao za 5.4%. Integriranim UNIRI projektima i projektnom znanstvenom kulturom stvorili smo preduvjete prema kojima ćemo moći primijeniti kolektivne ugovore bez ikakvih institucionalnih potresa. Pripremili smo u suradnji za regionalnim dionicima zalihu novih infrastrukturnih projekata, definirali smo politiku pametne specijalizacije s PGŽ, pripremo se s Gradom da sljedeće godine budemo dostojna Europska prijestolnica kulture.
Završit ću s riječima slavnog Cicerona, koja nam, mislim, mora biti vodilja uvijek kada imamo dileme trebamo li biti pravedni u svijetu koji to ne cijeni, trebamo li govoriti suradnji kad to izgleda patetično, idealistički ili prigodničarski: Uvijek sam bio mišljenja da nepopularnost zaslužena činjenjem ispravnih stvari nije nepopularnost – već čast i slava.
Snježana Prijić Samaržija, rektorica Sveučilišta u Rijeci