Solidarnost i doprinos zajednici u pandemiji potvrdile su se kao temeljne vrijednosti Sveučilišta

„Javi se Andrei!“ Tako najčešće završava većina razgovora u vezi poslovnih organizacija kakvih je na Sveučilištu u Rijeci na tisuće i projekti se dnevno prepliću, ovisno o tempu izvedbe. 

Kako je bilo u ono prijašnje, normalno vrijeme prije pandemije koronavirusa, tako se nastavilo i u vrijeme lockdowna, tijekom kojega je, na vlastiti prijedlog, bila dežurna sve vrijeme. Aktivnosti nisu stale, samo se većina u pogledu komunikacijskih kanala transformirala, a Andrea je neprekidno bila prisutna u svim procesima. Od milja, a i brzine, zvana Meša, Andrea je kompletno u profesionalnom smislu stasala na riječkom Sveučilištu i pravi je primjer za ono što komunikacijski stručnjaci karakteriziraju kao „made in“ metodu u procesima brendiranja.

„Uvijek UNIRI“ – odgovara kratko i jasno na početku našeg razgovora.

Kao studentica filozofije i pedagogije, kasnije i kao doktorandica filozofije, Andrea se brzo uklopila u sve kapilare studentskog života, pa se isprva uključila u rad studentskih udruga, kasnije i Studentskog zbora, da bi je nova stvarnost zatekla na mjestu savjetnice za studentska pitanja uprave, u trenutku dok je koordinirala završnicu organizacije masovne i značajne europske konferencije Heritage koju je Sveučilište u Rijeci pripremalo u okviru predsjedanja RH Vijećem EU. Nekoliko dana prije održavanja, doslovce, stigla je i do Hrvatske najstroža epidemiološka mjera i vijest: sva javna okupljanja otkazuju se i #ostanidoma. 

Preko noći uobičajeni modus životnih sfera je utihnuo. Ali, nije prestao. I – tu negdje sve vrijeme bila je i Andrea Mešanović.

„Iskreno, u vrijeme kada se počeo širiti virus, a ljudi postajali sve zabrinutiji,  mislila kako se možda previše paničari, možda i zato što smo u to vrijeme bili uronjeni preko glave u organizaciju Heritage konferencije; radilo se danonoćno, jer smo koordinirali ljude iz cijelog svijeta. Inače, osobno sam, rekla bih, sklona ponekad i pretjeranom oprezu i u stvari, kada sada razmišljam o tome – bilo mi je čudno zašto nisam, a trebala bih biti zabrinutija od svih ostalih“ prepričava Mešanović. 

„Da, da…brzo sam postala svjesna da ništa više neće biti isto. Ali sam se zato odmah prestrojila na drugi način funkcioniranja“ tumači dalje.

Osnaživanje najstrožih mjera izolacije značilo je kompletan preokret u aktivnostima. S jedne strane, intenzivirali su se sastanci sa županijskim Kriznim stožerom, javila se i potreba za prenamjenom kapaciteta studentskog doma Ivan Goran Kovačić u pričuvne kapacitete za smještaj potencijalnih bolesnika. Studente je sve trebalo obavijestiti, dogovoriti, onima koji su ostali – trebalo je pomoći u preseljenju na lokaciju na Trsatu. Sve se odigralo kroz tri dana. 

Uključio se istog časa i Studentski zbor preuzevši dio operativnih aktivnosti, dok su se studenti samoorganizirali na mnogim drugim poljima paralelno, priča Mešanović. 

„Studenti su nam stvarno pružili veliku podršku svojim stavom, ali i konkretnu pomoć. Uz civilni stožer u prenamjeni doma I. G. Kovačić priključila nam se Armada, i Rijeka je i tada pokazala da je drugačija od drugih“ – kaže Mešanović. 

Inače, na samom početku epidemijskih mjera, riječki studenti među prvima u Hrvatskoj  odmah su se organizirali i pokrenuli volontersku mrežu za pomoć starijim sugrađanima, a paralelno se brzo formirala još i grupa studenata koji su počeli s 3D proizvodnjom vizira. Trebalo je koordinirati inicijative, aktivnosti, organizirati proizvodnju i distribuciju s partnerima,  dok se s druge strane redovni rad  i uprave i nastavnog dijela nastavljao bez stanke, ali online, čemu je trebalo prilagoditi i alate, a nekad i znanje ljudi o njima. U svim ovim procesima nezaobilazna je bila Andrea koja je najčešće i fizički bila prisutna na terenima tamo gdje je trebalo, pa se rečenica s početka ovog teksta sve češće čula. 

„Kod nas se opet pokazalo da je solidarnost temeljna vrijednost koja nas pokreće, i da solidarnost doista jest u korijenu ovog Sveučilišta. Solidarnost, i transparentnost,  i želja da se doprinese zajednici“ sumira te emotivno intenzivne dane Mešanović. 

„Kada sam ja studirala, što je bilo davno, sve smo projekte pokretali upravo iz tog motiva, solidarnosti i želje da nam svima bude bolje. Zašto ne bi, kad može? Tako smo došli i na ideju da pokrenemo festival koji će biti besplatan za sve. On jest namijenjen primarno studentskoj populaciji, ali mogu slobodno doći svi ostali građani. I jesu!“ objašnjava Andrea, misleći naravno na Student Day Festival koji je odavno prerastao lokalne riječke okvire, pa i hrvatske, i ustoličio se kao must go događaj u studentskoj populaciji regije, ali i mnogih, starijih Riječana koji su živjeli i rasli u Osamdesetima, dekadi „zlatnog doba“ kulturnog razvoja. 

Kod Andree Mešanović sve je isprepleteno; i slobodno i poslovno vrijeme, ono što joj je hobi integrira u poslovne procese, ono što radi – zanima je i privatno. Posebno ako je riječ o nečemu novom što tek treba naučiti, poput dizajna ili AI; stoga i ne čudi da je svi suradnici štuju kao „čarobnjakinju virtuale“ zahvaljujući kojoj je u dobrom dijelu ukupne organizacije  nedavno uspješno izvedena online konferencija članova Međunarodnog znanstvenog savjeta UNIRI preko aplikacije ZOOM, koja je u tri sata trajanja prikovala za kućne stolce sto ljudi. 

No, filozofija joj je ipak prva ljubav, priča u spontanom razgovoru Mešanović, kada smo se dotakle ispreplitanja sfera i osobnih interesa.  A netko tko je zaljubljen u filozofiju, stvarno ima problem da izdvoji jedan moto ili osobnu misao vodilju kojom se orijentira u životu. 

„Čovjek ne mora imati jedan moto, mene zanima da upoznam ono što ne znam, naučim…Ali, kada bih morala nekako ukratko sažeti što bi to bilo, onda mislim da je meni osobno važno razmišljati o mogućim svjetovima“ zaključuje Andrea Mešanović. 

I sada neumorno radi na projektima sa studentima: motivirani su solidarnošću i željom za doprinosom zajednici u kojoj Sveučilište u Rijeci živi, a prije svega  – zahvalnosti svima za zajednički odgovor pandemiji koja nas nije zaustavila, već nas je podsjetila da možemo uvijek više. 

Skip to content